Kurti je za ovu priliku - Sarajevo Business Forum došao avionom iz Budimpešte, zahvaljujući isključivo državljanstvu i dokumentima Republike Albanije. Zbog, kako ih je sam nazvao, apsurdnih prepreka koje je Kosovo postavilo Bosni i Hercegovini, kao stanovniku Kosova ograničena mu je sloboda kretanja u BiH, što tek predstavlja probleme za trgovinsku saradnju. Ipak, Kurti rado dolazi u Sarajevo gdje je i sam rado viđen gost.
"Imam dvojno državljanstvo, Kosova i Albanije. Za ovu priliku sam upotrijebio albansko državljanstvo. Kad sam prije dvije godine dolazio u Srebrenicu upotrijebio sam diplomatski pasoš Kosova. Tada sam vizu dobio na samo pet dana u Ambasadi BiH u Skoplju. Ambasadorica Lepa Babić nije bila oduševljena što idem u Srebrenicu. Nisam se ni nadao da ću dobiti vizu. Valjda su procijenili da je manja šteta ako dobijem vizu, nego ako procuri informacija da mi viza nije odobrena", kazao je na početku razgovora.
U nastavku razgovora za Klix.ba Kurti govori o posjeti predsjednice Vijeća Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matvijenko Bosni i Hercegovini, o odnosima Bosne i Hercegovine i Kosova, o uspjesima Kosova na vanjskom planu i neuspjesima na unutrašnjem, o vlasti i opoziciji, svojim programima i paralelnom sistemu na Kosovu, kao i o drugim temama.
Gospodine Kurti, nekako se desilo da u posjeti Bosni i Hercegovini boravite u isto vrijeme kao i predsjednica Vijeća Federalne skupštine Rusije Valentina Matvijenko. Pretpostavljam da ste upoznati o njenom obraćanju u najvišem zakonodavnom tijelu Bosne i Hercegovine. Kako gledate na njeno obraćanje i kako, generalno, gledate na njenu posjetu?
Ona je napala Bosnu i Hercegovinu kazavši nešto veoma problematično. Ne samo da to nije istinito kada je riječ o prošlosti, nego je veoma štetno kada je riječ o budućnosti. Tom kvalifikacijom da se u Bosni i Hercegovini desio građanski rat ona želi da Beograd oslobodi krivice. Mi veoma dobro znamo, uz ostalo i prema podacima Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, da se blizu 4.000 oficira JNA iz Srbije borilo protiv Bošnjaka u Bosni. Ti oficiri su svoju vještinu ratovanja naučili u Beogradu. Srbi koju su ratovali su također dobili i uniforme, i oružje, i strategiju iz Beograda. Oni nisu bili civili da bi agresija bila okarakterisana kao građanski rat. Ta njena rečenica je veoma problematična.
Mislim da bi Bošnjaci, kao i Albanci, trebali biti mnogo aktivniji i zvučniji u demaskiranju srpskih i ruskih pretenzija. Mislim da se mi ne koordiniramo dovoljno i nismo dovoljno aktivni, misleći da svjetska javnost zna o našim patnjama i da zbog toga ne moramo na njih ukazivati. U književnosti se ne smiješ ponavljati, ali u politici se moraš ponavljati. Pogotovo bošnjački i albanski političari. Mi treba da ponavljamo svoju istinu kao što Beograd ponavlja svoje laži.
Zar istina sama po sebi nije dovoljna. Zašto je ponavaljati?
Kosovo i Bosna i Hercegovina su dvije države čiji narodi su najviše patili za vrijeme bivše Jugoslavije, a i dan danas nažalost imaju slične probleme. Ti problemi potječu prvenstveno iz Srbije, odnosno zvaničnog Beograda koji u Bosni i Hercegovini ima Republiku Srpsku, a želi jednu takvu malu Republiku Srpsku i na Kosovu.
Pređimo na odnose Bosne i Hercegovine i Kosova. S jedne strane imamo nepriznavanje Kosova, a s druge strane ograničenu slobodu kretanja. Postoji li mogućnost napretka međusobne saradnje?
Bosna i Hercegovina ne priznaje nezavisnost Kosova, ali ja znam da za to nije krivo Sarajevo, nego Republika Srpska koja zloupotrebljava veto. Mislim da nije uredu što je Ministarstvo vanjskih poslova Kosova uvelo reciprocitet s Bosnom i Hercegovinom, jer time se kažnjavaju samo Bošnjaci.
Srbi i Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini imaju druge dokumente i oni slobodno putuju u Republiku Kosovo. Stoga smatram da bi Kosovo trebalo uspostaviti reciprocitet sa Srbijom, a ne s Bosnom i Hercegovinom. Sarajevo je ratovalo protiv Srbije i Priština je ratovala protiv Srbije. Mi nismo, niti bismo trebali, imati problema jedni s drugima.
Ima puno oblasti u kojima možemo da sarađujemo, što u politici i ekonomiji, što u kulturi, turizmu i tako dalje. Mislim da je sada izvanredna prilika da govorim o tome i da se sastanem s političarima i aktivistima iz Bosne i Hercegovine, kako bismo gradili što više mostova između Republike Kosovo i Bosne i Hercegovine.
Vratimo se kratko na vizni režim. Gdje zapravo leži najveći problem i hoćete li iskoristiti ovu posjetu da nešto pokušate promijeniti?
Problem nepriznavanja naše neovisnosti je i problem Bosne i Hercegovine. Nama je žao što Bosna i Hercegovina ne priznaje Kosovo, ali također mislim da sloboda kretanja ne bi trebalo da se krši time što ćemo uspostaviti jedan formalni i štetni
reciprocitet s Bosnom i Hercegovinom.
Jučer sam o tome razgovarao s albanskom zajednicom u Sarajevu, a danas ću biti na Sarajevo Business Forumu, gdje ću imati dodatnih prilika da se sastanem s raznim političarima, uključujući premijera Denisa Zvizdića. Sve kako bismo vidjeli kakvih mogućnosti imamo za bolju saradnju.
I morate da razumijete da smo mi još uvijek opozicija na Kosovu, nismo vlast, i imamo dosta velikih problema s vlašću na Kosovu. Jedan od tih problema jeste i ova apsurdna prepreka koju je Kosovo postavilo Bosni i Hercegovini. Mi nismo u mogućnosti da ovo mijenjamo dok god ne dođemo na vlast.
Kosovo je prije 10 godina proglasilo svoju nezavisnost, što Srbija nikada nije formalno priznala. Kako biste okarakterisali trenutnu situaciju na Kosovu i kakva je njegova perspektiva u budućnosti?
Mi smo sada imali desetogodišnjicu proglašenja nezavisnosti. Naši uspjesi kao države su uglavnom u vanjskim priznavanjima koja smo dobili tokom ovih godina. Ukupno 115 država je priznalo Kosovo. Kada je riječ o unutrašnjoj konsolidaciji, nema većih pomaka. Mitrovica ostaje podijeljen grad. Socijalna bijeda je normalna pojava među stanovništvom.
Nama treba reciprocitet sa Srbijom, ujedinjenje grada Mitrovice i treba da se borimo protiv nezaposlenosti, pogotovo mladih i žena, bez obzira na to koje su nacionalne pripadnosti. Ja mislim da jedna zemlja nije siromašna zbog viška historije naroda, nedostatka kulture društva, niti zbog svojih prirodnih bogatstava, bilo da ih ima ili nema. Siromaštvo je posljedica pogrešnog ekonomskog modela. S ekonomskim modelom koji imamo na Kosovu mi bismo osiromašili i Švicarsku i Njemačku, a kamoli sebe.
Zato nam treba drugačiji ekonomski model koji će prihvatiti da su finansije, tržište i usluge veoma značajne grane ekonomije, ali proizvodnja je još važnija od njih. Znači, mora se povećavati domaća proizvodnja: poljoprivredna, zanatska i industrijska. Imamo stravičan tržišni deficit koji je toliko velik da je, po ciframa, negdje oko trećine bruto domaćeg proizvoda. Odnos između uvoza i izvoza je 10 naprema 1. Taj krhki socijalni mir koji postoji na Kosovu je takav prvenstveno zahvaljujući našoj dijaspori. Svaki treći građanin Kosova nije i stanovnik Kosova. Naše sestre i braća, majke i očevi koji su u zapadnoj Evropi ili SAD-u šalju blizu milijardu eura godišnje na Kosovo. Ali to je kao ping-pong loptica koja odmah izađe vani.
Treba da novac naše dijaspore ne bude samo socijalni faktor za opstanak, nego i ekonomski faktor za razvoj. Možda irska, grčka ili armenska dijaspora donosi više novca kući, ali ne u odnosu jedan naprema dva s budžetom države. Milijardu eura donosi dijaspora, a budžet Kosova je jedva dvije milijarde.
Kako će se predstavnici pokreta Samoopredjeljenje ponijeti prema navedenim problemima?
Mi kao socijaldemokratski pokret, pokret lijevog centra, smatramo da moramo imati suveren fond i da moramo zaustavili neoliberalnu privatizaciju. To bismo uradili tako što bismo društvena preduzeća skinuli s Agencije za privatizaciju i javna preduzeća skinuli s Vlade Kosova. Zajedno bismo ih restrukturirali u taj suvereni fond i dali mogućnost našoj dijaspori da kupuje dionice tu. A ne ova brutalna privatizacija gdje mi prodajemo bilo kome jeftino sve što imamo. Ja u principu nisam apsolutno protiv privatizacije, ali mislim da puno trebamo diskutovati prije nego što nešto prodamo. Treba dobro da razmislimo zašto da privatizujemo, kako, šta, koliko, kada i kome da prodamo. Ovo su legitimna pitanja koja su tabu teme na Kosovu.
Suveren fond bi također omogućavao našem penzijskom fondu da kupuje dionice i novac ostavlja na Kosovu. Penzijski fond Kosova je 1,6 milijardi eura. Veći postotak, tačnije 97 posto tog fonda je investirano vani. Svaki premijer poslije rata i svaki ministar finansija i ekonomije poslije rata traži direktne strane investicije. Ali mi naš novac šaljemo vani. Također, imamo fond privatizacije od 600 miliona eura koji je također vani. Mi treba da fondove koje imamo povežemo sa suverenim fondom koji bi bio direktno vezan s našom skupštinom.
Paralelno s fondom trebala bi nam jedna razvojna investiciona banka, gdje bi kamatne stope bile niže od tri posto, a rokovi za otplatu mnogo godina. Ne kao što je to danas slučaj, gdje mala preduzeća bankrotiraju. Ne možeš prodati kuću da bi otvorio prodavnicu. Moraš imati pristup kapitalu. Toga nema na Kosovu, jer imamo samo privatne banke.
Ja sam se borio na izborima s ovim planom i mi smo udvostručili naše glasove. Ove druge partije su se ujedinile protiv nas i sada su vlast. Ali sada su manjinska vlast. Imaju samo 52 poslanika od ukupno 120 mjesta, jer srpska lista je izašla iz vlade. Zapravo, nije izašla iz ministarstava, imaju svoja ministarstva, ali ne idu na sastanke vlade. To je nešto od drugorazrednog značaja.
Svaka situacija, bez obzira na to koliko je loša, nekome odgovara. Neko dobije tu, inače ta situacija ne bi stajala. Svi kažu da je situacija loša, ali zašto onda to traje. Zato što neko ima profita od toga. Tu je vlada sa svojim biznismenima. Mi se zalažemo za to da je vlada blizu biznisa i biznismena, da im pomaže, ali ne mogu biti previše blizu u smislu da premijer ili ministar znaju detalje određenih firmi. To su biznismeni iz kraljevskog vrta. Nama ne trebaju takvi biznismeni, tada nema razvoja. Razvoj i demokratija moraju zajedno.
Kako vaši programi, kojih ste se dijelom dotakli, odjekuju među srpskim dijelom stanovništva na Kosovu?
Srbi na Kosovu su preplašeni paralelnim strukturama Beograda na Kosovu, pogotovo nakon ubistva Olivera Ivanovića. Mi ne znamo šta Srbi na Kosovu misle, dok god su nad njihovim glavama paralelne strukture. Nismo u mogućnosti da čujemo autentičan glas Srba s Kosova. Srbi s Kosova ne plaše se Albanaca, već se plaše Srbije. Dosta njih privatno kaže da se slažu sa mnom, ali javno ne mogu to reći, jer odmah Beograd kuca na vrata.
Vučić nastavlja Miloševićev put u smislu da za njega Srbin na Kosovu nije onaj koji ima nacionalnu srpsku svijest, ili govori srpski i ima srpsku kulturu i tradiciju, nego je to Srbin koji je lojalan njemu. Znači, biti srbin na Kosovu je stvar lojalnosti Beogradu, a ne stvar nacionalne pripadnosti. Ja mislim da je to tlačenje ljudskih i građanski prava.
Mi se zalažemo za to da Beograd bude što dalje od Kosova, jer historijski gledano, što je dalji bio Beograd Kosovu, to su bolji bili odnosi između Srba i Albanaca na Kosovu, što je bliži Beograd bio Kosovu, odnosi su se pogoršavali.
"Imam dvojno državljanstvo, Kosova i Albanije. Za ovu priliku sam upotrijebio albansko državljanstvo. Kad sam prije dvije godine dolazio u Srebrenicu upotrijebio sam diplomatski pasoš Kosova. Tada sam vizu dobio na samo pet dana u Ambasadi BiH u Skoplju. Ambasadorica Lepa Babić nije bila oduševljena što idem u Srebrenicu. Nisam se ni nadao da ću dobiti vizu. Valjda su procijenili da je manja šteta ako dobijem vizu, nego ako procuri informacija da mi viza nije odobrena", kazao je na početku razgovora.
U nastavku razgovora za Klix.ba Kurti govori o posjeti predsjednice Vijeća Federalne skupštine Ruske Federacije Valentine Matvijenko Bosni i Hercegovini, o odnosima Bosne i Hercegovine i Kosova, o uspjesima Kosova na vanjskom planu i neuspjesima na unutrašnjem, o vlasti i opoziciji, svojim programima i paralelnom sistemu na Kosovu, kao i o drugim temama.
Gospodine Kurti, nekako se desilo da u posjeti Bosni i Hercegovini boravite u isto vrijeme kao i predsjednica Vijeća Federalne skupštine Rusije Valentina Matvijenko. Pretpostavljam da ste upoznati o njenom obraćanju u najvišem zakonodavnom tijelu Bosne i Hercegovine. Kako gledate na njeno obraćanje i kako, generalno, gledate na njenu posjetu?
Ona je napala Bosnu i Hercegovinu kazavši nešto veoma problematično. Ne samo da to nije istinito kada je riječ o prošlosti, nego je veoma štetno kada je riječ o budućnosti. Tom kvalifikacijom da se u Bosni i Hercegovini desio građanski rat ona želi da Beograd oslobodi krivice. Mi veoma dobro znamo, uz ostalo i prema podacima Fonda za humanitarno pravo Nataše Kandić, da se blizu 4.000 oficira JNA iz Srbije borilo protiv Bošnjaka u Bosni. Ti oficiri su svoju vještinu ratovanja naučili u Beogradu. Srbi koju su ratovali su također dobili i uniforme, i oružje, i strategiju iz Beograda. Oni nisu bili civili da bi agresija bila okarakterisana kao građanski rat. Ta njena rečenica je veoma problematična.
Mislim da bi Bošnjaci, kao i Albanci, trebali biti mnogo aktivniji i zvučniji u demaskiranju srpskih i ruskih pretenzija. Mislim da se mi ne koordiniramo dovoljno i nismo dovoljno aktivni, misleći da svjetska javnost zna o našim patnjama i da zbog toga ne moramo na njih ukazivati. U književnosti se ne smiješ ponavljati, ali u politici se moraš ponavljati. Pogotovo bošnjački i albanski političari. Mi treba da ponavljamo svoju istinu kao što Beograd ponavlja svoje laži.
Zar istina sama po sebi nije dovoljna. Zašto je ponavaljati?
Kosovo i Bosna i Hercegovina su dvije države čiji narodi su najviše patili za vrijeme bivše Jugoslavije, a i dan danas nažalost imaju slične probleme. Ti problemi potječu prvenstveno iz Srbije, odnosno zvaničnog Beograda koji u Bosni i Hercegovini ima Republiku Srpsku, a želi jednu takvu malu Republiku Srpsku i na Kosovu.
Pređimo na odnose Bosne i Hercegovine i Kosova. S jedne strane imamo nepriznavanje Kosova, a s druge strane ograničenu slobodu kretanja. Postoji li mogućnost napretka međusobne saradnje?
Bosna i Hercegovina ne priznaje nezavisnost Kosova, ali ja znam da za to nije krivo Sarajevo, nego Republika Srpska koja zloupotrebljava veto. Mislim da nije uredu što je Ministarstvo vanjskih poslova Kosova uvelo reciprocitet s Bosnom i Hercegovinom, jer time se kažnjavaju samo Bošnjaci.
Srbi i Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini imaju druge dokumente i oni slobodno putuju u Republiku Kosovo. Stoga smatram da bi Kosovo trebalo uspostaviti reciprocitet sa Srbijom, a ne s Bosnom i Hercegovinom. Sarajevo je ratovalo protiv Srbije i Priština je ratovala protiv Srbije. Mi nismo, niti bismo trebali, imati problema jedni s drugima.
Ima puno oblasti u kojima možemo da sarađujemo, što u politici i ekonomiji, što u kulturi, turizmu i tako dalje. Mislim da je sada izvanredna prilika da govorim o tome i da se sastanem s političarima i aktivistima iz Bosne i Hercegovine, kako bismo gradili što više mostova između Republike Kosovo i Bosne i Hercegovine.
Vratimo se kratko na vizni režim. Gdje zapravo leži najveći problem i hoćete li iskoristiti ovu posjetu da nešto pokušate promijeniti?
Problem nepriznavanja naše neovisnosti je i problem Bosne i Hercegovine. Nama je žao što Bosna i Hercegovina ne priznaje Kosovo, ali također mislim da sloboda kretanja ne bi trebalo da se krši time što ćemo uspostaviti jedan formalni i štetni
reciprocitet s Bosnom i Hercegovinom.
Jučer sam o tome razgovarao s albanskom zajednicom u Sarajevu, a danas ću biti na Sarajevo Business Forumu, gdje ću imati dodatnih prilika da se sastanem s raznim političarima, uključujući premijera Denisa Zvizdića. Sve kako bismo vidjeli kakvih mogućnosti imamo za bolju saradnju.
I morate da razumijete da smo mi još uvijek opozicija na Kosovu, nismo vlast, i imamo dosta velikih problema s vlašću na Kosovu. Jedan od tih problema jeste i ova apsurdna prepreka koju je Kosovo postavilo Bosni i Hercegovini. Mi nismo u mogućnosti da ovo mijenjamo dok god ne dođemo na vlast.
Kosovo je prije 10 godina proglasilo svoju nezavisnost, što Srbija nikada nije formalno priznala. Kako biste okarakterisali trenutnu situaciju na Kosovu i kakva je njegova perspektiva u budućnosti?
Mi smo sada imali desetogodišnjicu proglašenja nezavisnosti. Naši uspjesi kao države su uglavnom u vanjskim priznavanjima koja smo dobili tokom ovih godina. Ukupno 115 država je priznalo Kosovo. Kada je riječ o unutrašnjoj konsolidaciji, nema većih pomaka. Mitrovica ostaje podijeljen grad. Socijalna bijeda je normalna pojava među stanovništvom.
Nama treba reciprocitet sa Srbijom, ujedinjenje grada Mitrovice i treba da se borimo protiv nezaposlenosti, pogotovo mladih i žena, bez obzira na to koje su nacionalne pripadnosti. Ja mislim da jedna zemlja nije siromašna zbog viška historije naroda, nedostatka kulture društva, niti zbog svojih prirodnih bogatstava, bilo da ih ima ili nema. Siromaštvo je posljedica pogrešnog ekonomskog modela. S ekonomskim modelom koji imamo na Kosovu mi bismo osiromašili i Švicarsku i Njemačku, a kamoli sebe.
Zato nam treba drugačiji ekonomski model koji će prihvatiti da su finansije, tržište i usluge veoma značajne grane ekonomije, ali proizvodnja je još važnija od njih. Znači, mora se povećavati domaća proizvodnja: poljoprivredna, zanatska i industrijska. Imamo stravičan tržišni deficit koji je toliko velik da je, po ciframa, negdje oko trećine bruto domaćeg proizvoda. Odnos između uvoza i izvoza je 10 naprema 1. Taj krhki socijalni mir koji postoji na Kosovu je takav prvenstveno zahvaljujući našoj dijaspori. Svaki treći građanin Kosova nije i stanovnik Kosova. Naše sestre i braća, majke i očevi koji su u zapadnoj Evropi ili SAD-u šalju blizu milijardu eura godišnje na Kosovo. Ali to je kao ping-pong loptica koja odmah izađe vani.
Treba da novac naše dijaspore ne bude samo socijalni faktor za opstanak, nego i ekonomski faktor za razvoj. Možda irska, grčka ili armenska dijaspora donosi više novca kući, ali ne u odnosu jedan naprema dva s budžetom države. Milijardu eura donosi dijaspora, a budžet Kosova je jedva dvije milijarde.
Kako će se predstavnici pokreta Samoopredjeljenje ponijeti prema navedenim problemima?
Mi kao socijaldemokratski pokret, pokret lijevog centra, smatramo da moramo imati suveren fond i da moramo zaustavili neoliberalnu privatizaciju. To bismo uradili tako što bismo društvena preduzeća skinuli s Agencije za privatizaciju i javna preduzeća skinuli s Vlade Kosova. Zajedno bismo ih restrukturirali u taj suvereni fond i dali mogućnost našoj dijaspori da kupuje dionice tu. A ne ova brutalna privatizacija gdje mi prodajemo bilo kome jeftino sve što imamo. Ja u principu nisam apsolutno protiv privatizacije, ali mislim da puno trebamo diskutovati prije nego što nešto prodamo. Treba dobro da razmislimo zašto da privatizujemo, kako, šta, koliko, kada i kome da prodamo. Ovo su legitimna pitanja koja su tabu teme na Kosovu.
Suveren fond bi također omogućavao našem penzijskom fondu da kupuje dionice i novac ostavlja na Kosovu. Penzijski fond Kosova je 1,6 milijardi eura. Veći postotak, tačnije 97 posto tog fonda je investirano vani. Svaki premijer poslije rata i svaki ministar finansija i ekonomije poslije rata traži direktne strane investicije. Ali mi naš novac šaljemo vani. Također, imamo fond privatizacije od 600 miliona eura koji je također vani. Mi treba da fondove koje imamo povežemo sa suverenim fondom koji bi bio direktno vezan s našom skupštinom.
Paralelno s fondom trebala bi nam jedna razvojna investiciona banka, gdje bi kamatne stope bile niže od tri posto, a rokovi za otplatu mnogo godina. Ne kao što je to danas slučaj, gdje mala preduzeća bankrotiraju. Ne možeš prodati kuću da bi otvorio prodavnicu. Moraš imati pristup kapitalu. Toga nema na Kosovu, jer imamo samo privatne banke.
Ja sam se borio na izborima s ovim planom i mi smo udvostručili naše glasove. Ove druge partije su se ujedinile protiv nas i sada su vlast. Ali sada su manjinska vlast. Imaju samo 52 poslanika od ukupno 120 mjesta, jer srpska lista je izašla iz vlade. Zapravo, nije izašla iz ministarstava, imaju svoja ministarstva, ali ne idu na sastanke vlade. To je nešto od drugorazrednog značaja.
Svaka situacija, bez obzira na to koliko je loša, nekome odgovara. Neko dobije tu, inače ta situacija ne bi stajala. Svi kažu da je situacija loša, ali zašto onda to traje. Zato što neko ima profita od toga. Tu je vlada sa svojim biznismenima. Mi se zalažemo za to da je vlada blizu biznisa i biznismena, da im pomaže, ali ne mogu biti previše blizu u smislu da premijer ili ministar znaju detalje određenih firmi. To su biznismeni iz kraljevskog vrta. Nama ne trebaju takvi biznismeni, tada nema razvoja. Razvoj i demokratija moraju zajedno.
Kako vaši programi, kojih ste se dijelom dotakli, odjekuju među srpskim dijelom stanovništva na Kosovu?
Srbi na Kosovu su preplašeni paralelnim strukturama Beograda na Kosovu, pogotovo nakon ubistva Olivera Ivanovića. Mi ne znamo šta Srbi na Kosovu misle, dok god su nad njihovim glavama paralelne strukture. Nismo u mogućnosti da čujemo autentičan glas Srba s Kosova. Srbi s Kosova ne plaše se Albanaca, već se plaše Srbije. Dosta njih privatno kaže da se slažu sa mnom, ali javno ne mogu to reći, jer odmah Beograd kuca na vrata.
Vučić nastavlja Miloševićev put u smislu da za njega Srbin na Kosovu nije onaj koji ima nacionalnu srpsku svijest, ili govori srpski i ima srpsku kulturu i tradiciju, nego je to Srbin koji je lojalan njemu. Znači, biti srbin na Kosovu je stvar lojalnosti Beogradu, a ne stvar nacionalne pripadnosti. Ja mislim da je to tlačenje ljudskih i građanski prava.
Mi se zalažemo za to da Beograd bude što dalje od Kosova, jer historijski gledano, što je dalji bio Beograd Kosovu, to su bolji bili odnosi između Srba i Albanaca na Kosovu, što je bliži Beograd bio Kosovu, odnosi su se pogoršavali.
Izvor: Portal "Klix"