Intervju Enisa Imamovića, narodnog poslanika SDA Sandžaka za sarajevski heftičnik Stav.
Recite nam malo vise o vremenu i okruženju tokom Vašeg odrastanja. Vašem gradu. Tu su i ratne godine. Kako sve to pamtite?
Vrijeme devedesetih pamtim kroz napore roditelja da bratu i meni omoguće što zdravije okruženje za odrastanje. Aktivno sam se bavio sportom, pomalo svirao gitaru, bio je to način da se stvori privid normalnosti da odrastamo u uslovima kao i svi tinejdžeri na svijetu.
Danas, iz ovog ugla, shvatam težinu tereta koju su nosili naši roditelji.
Sjećam se agresije na Bosnu i Hercegovinu, danonoćnog praćenja vijesti i brige o rođacima.
Sjećam se masovnih hapšenja i pretresa kuća, tenkova koji su opkoljavali Novi Pazar, otmica u Sjeverinu i Štrpcima, nacionalističkih divljanja i konstantnih prijetnji.
Kasnije se desio novi rat, zločini srpskih oružanih snaga na Kosovu i bombardovanje.
Djetinjstvo čitave moje generacije oteto je od strane velikosrpske politike koja je uzrok svakog zla i problema na ovim prostorima.
Milošević, Karadžić, Mladić, Šešelj, Arkan, Vučić... čekao sam svoju priliku da se suprotstavim njihovim zlodjelima.
Tokom bavljenja sportom, studija u Nišu i druženja sa komšijama Srbima, vidio sam da u srpskom narodu ima dosta ljudi koji razmišljaju zdravo, koji ne prihvataju zločince i zločine počinjene u njihovo ime.
Želimo društvo u kojima se jasno čuje glas tih ljudi.
Onda se odlučujete politički angažirati. Kada i zašto? Zašto baš SDA?
Stranka demokratske akcije je za mene bila logičan slijed, zato što to nije klasična stranka, to je pokret, ideja o slobodi.
Na dan osnivanja SDA Sandžaka 29. Jula 1990. godine, imao sam punih 6 godina, tada su rhm. otac i majka otišli na osnivačku skupštinu stranke na stadion u Novom Pazaru.
To je rijedak slučaj da me otac nije vodio sa sobom na stadion. Bilo mi je mnogo krivo jer sam bio siguran da se na stadionu igrala neka važna utakmica.
Ispostavilo se da sam bio više nego u pravu, ta “važna utakmica” koja je tada započela još uvijek traje, a ja sam evo doživio i da izađem na taj teren.
Svoj politički aktivizam započeo sam još u 2. razredu srednje škole kada sam sa drugovima pokrenuo proteste protiv Miloševićevog režima 5. oktobra 2000. u Novom Pazaru.
Policija nas je tukla pendrecima, a ja sam bio ponosan jer sam znao da sam dio, ispostaviće se, jedine pozitivne promjene u Srbiji. Razočaran u rezultate 5. oktobra, shvatio sam da se obračun sa velikosrpskom ideologijom vodi na više polja.
Zato sam u politici, da zaustavimo zlo prije nego što uništi djetinjstvo i drugim generacijama.
Jedan ste od prepoznatljivih političara mlađe generacije međi sandžačkim Bošnjacima? Krećete se u tim krugovima. Postoji li u Sandžaku potencijal među mlađom generacijom za kvalitetnu i neminovnu smjenu generacija?
Sandžak posjeduje ogroman potencijal u mladim ljudima, ne samo za bavljenje politikom već i svim drugim oblastima javnog, kulturnog i naučnog života.
Zahvaljujući odnosu koji Predsjednik SDA Sandžaka, dr. Sulejman Ugljanin ima prema mladim i perspektivnim ljudima ja duboko vjerujem u sinergiju svih generacija.
Znam da samo kombinacija iskustva, hrabrosti, znanja i energije može iskoristiti sav potencijal za ostvarivanje nekog cilja.
Nama je potreban kontinuitet, a ne stalno vraćanje na novi početak.
Politika, ipak, nije sportska disciplina. Nije važno samo da možeš da trčiš, već da znaš i u kom pravcu i zarad kojeg cilja.
Kako je biti Bošnjak u srbijanskom parlamentu?
Za mene je to velika čast i ponos jer imam mogućnost glasno reći istinu i prenijeti ono što građani Sandžaka misle i osjećaju. Sa druge strane je frustracija jer često imam osjećaj da se mnogi naslađuje slušajući o problemima i neriješenim zločinima koji opterećuju Bošnjake.
Svjesni smo da će na kraju pobijediti onaj ko je ustrajniji, a mi se nećemo umoriti.
Je li još živ taj nacionalizam iz devedesetih u sadašnjem Parlamentu? Jeste li doživljavali provokacije i neke neprijatnosti?
Ne samo da je srpski nacionalizam živ, već svjedočimo njegovom novom usponu i transformaciji u fašizam.
Bilo je tu svega, ometanja, dobacivanja, provokacija. U početku sam obraćao pažnju, pa bih vrijeme za diskusiju trošio na jalove rasprave, ali sam vremenom shvatio da njima zapravo samo smeta da čuju istinu.
Kada je nešto nastalo na lažima i mitovima, onda za to nema veće kazne i poraza nego ga javno suočiti sa istinom.
Zato mnogi u srbijanskom parlamentu nisu sposobni da saslušaju ni 5 minuta ono sa čime Bošnjaci žive više od jednog vijeka.
U takvom okruženju svaka neprijatnost i provokacija predstavlja dokaz da smo na pravom putu.
Da li se među Bošnjacima u Sandžaku može izgraditi taj minimalni konsenzus oko ključnih tema? Šta predstavlja glavnu prepreku za takvo nešto?
Mi radimo na tome već punih 30 godina, medjutim vlasti u Beogradu mogu mnogo više ponuditi pojedincima kroz položaje, funkcije, privilegije i novac. Ima i onih kojima se prijeti ili su nečim ucijenjeni.
Ono što mi možemo ponuditi jeste iskrena zajednička borba za status Sandžaka i status bošnjačkog naroda.
Nebrojano puta smo ostalim strankama slali naše prijedloge platforme o saradnji na ključnim temama, medjutim, ni na jednu do danas nije odgovoreno.
Vjerovatno je prepreka u tome što one nisu slobodne i samostalne u odlučivanju.
Često se čuju kritike na srpski režim, Beograd... No, moramo priznati da nam često za funkcionisanje nekih stvari u Sandžaku nije baš sve kriv Beograd. Ima li u svemu tome krivce i nas kao Bošnjaka.
Srpski režim nije nimalo naivan, zato mnoge politike u Sandžaku plasira upravo preko svojih izvršilaca iz redova bošnjačkog naroda.
Naravno da odgovornost snosi onaj ko vrši vlast, a danas je cijela izvršna, zakonodavna i sudska vlast, na svim nivoima, skoncentrisana u Beogradu, u rukama ovog režima.
Stanje na terenu izgleda kao da međunarodni faktor nije toliko zainteresovan za sandžačko pitanje. Kakva su Vaša iskustva, sigurno imate takvu vrstu kontakata?
Sandžak je geopolitička cjelina, čiji status od Berlinskog kongresa do danas nije riješen.
Opredjeljenje Sandžaka kao prekogranične regije su evropske i NATO integracije i mi svoju budućnost vidimo u tom sistemu.
Specijalni status, u formi koju mi zastupamo, predviđa Sandžak kao političko-teritorijalnu cjelinu ravnopravnih građana i naroda, zasnovanu na slobodi, demokratiji, vladavini prava i jednakosti pred zakonom.
To je minimum za biološki opstanak i političku egzistenciju Bošnjaka u Sandžaku.
Zbog toga na svim sastancima sa predstavnicima međunarodne zajednice insistiramo na uspostavljanju Komiteta EU za Sandžak koji će se baviti ovim pitanjima.
Kako ocjenjujete sadašnje stanje sloboda i demokratije u Srbiji?
Sloboda i demokratija u Srbiji ne postoje. Borimo se za njih.
To konstatuje i posljednji izvještaj Freedom House-a koji je Srbiju izbacio sa liste slobodnih i demokratskih zemalja.
Jedan dio opozicije odlučio se za bojkot. Vi, ipak, niste. Zbog čega?
Iako su uslovi na ovim izborima daleko od fer i demokratskih, kao autentična sandžačka stranka, ne želimo da sudbinu građana Sandžaka prepustimo izvršiocima velikosrpske politike. Izbori su jedan od načina naše borbe za slobodu i demokratiju.
Da li Beograd ima svoje favorite u Sandžaku? Kako se to vidi?
Rekao sam već nekoliko puta; Beograd ne želi favorite, već svoje izvršioce u Sandžaku, u njih mnogo ulaže kako finansijski, tako i logistički.
Njima su naklonjeni svi državni organi. Za njih ne važe zakoni, sve dok su lojalni u izvršenju zadataka.
Iako se nalaze na mjestima na kojima se donose odluke, oni nisu donosioci odluka, već sprovode dekrete koje dobijaju iz Beograda.
To se vidi i osjeća na svakom koraku.
Koja su Vaša očekivanja od izbora? Kakav rezultat priželjkuje SDA Sandžaka?
Naš cilj na ovim izborima je da dobijemo preko 60% podrške birača za specijalni status Sandžaka i vraćanje Bošnjacima statusa naroda.
Građani Sandžaka na ovim izborima mogu da biraju Sandžak ili veliku Srbiju; specijalni status ili Rašku oblast.
Ono što građani izaberu, to će biti.
Ovi izbori su nastavak naše decenijske borbe za decentralizaciju Srbije, evropske i NATO integracije, tržišnu ekonomiju i konkurentnu privredu.